bez allahovog dz.s. prisustva nema promijena

dr. Rašid Ganuši

Sagledavajuci islamsku obnovu na globalnom nivou danas – obnovu koja za cilj ima da nanovo izgradi pojedinca i društvo i da ponovo uspostavi nacionalnu svijest i politiku zasnovanu na islamu – uvidamo da se postiže napredak. Ostvaruju se pobjede kakve nijedna druga ideologija u svijetu danas ne postiže. Napredak nije ogranicen samo na ideju, jer sama ideja je ta koja se poboljšava. Islamski pokret je u mogucnosti da otkrije nova podrucja islama, a ta otkrica se nastavljaju kroz put koji su utrli ljudi poput Džemaluddina Afganija, a što su nastavili Hasan El-Benna i Ebu'l-A'la El-Mevdudi. Ideje tih ljudi porodile su moderne islamske pokrete koji su razotkrili islamske osnove na kojima treba da grade život.
Islam nije samo skup vjerovanja, obreda ili nacina ponašanja. On je sveobuhvatni nacin života. Islam je opstojao i prije modernih islamskih pokreta, medutim, bio je promišljan kao nacin pripreme nekoga za ulazak u Džennet, a ne kao sistem koji treba da da kalup društvu. Danas islam snažno napreduje dok sekularizam ubrzano pada.

Dok s jedne strane islam privlaci ljude koji traže pravdu, sekularizam, s druge strane gubi tlo pod nogama a izgubio je i mogucnost da sam sebe brani osim nasilnim putem. Kada vidite sekularnu državu kako sve više i više koristi nasilje, znajte da je pred propašcu. Sekularna država je izgubila svoju legitimnost. Umjesto da budu zasnovana na popularnoj (narodnoj) podršci, ta država zasnovana je na medunarodnoj podršci i nasilju. U meduvremenu, islam napreduje vertikalno i po horizontali. Njegova ideja se svakog dana produbljuje, dok se širi od podrucja politike i ekonomije do umjetnosti, poboljšanja ljudskih resursa (ukljucujuci žene) i institucionalne izgradnje. Unatoc tome znantnom napretku, moram iznijeti i neke negativne opaske, naglasiti neke nedostatke u nastupu islamskih pokreta, i upozoriti na neke skrivene opasnosti i mahane, jer ne možemo se uvijek usredsrediti na pozitivnu stranu stvari.

Jedan od sastavnih dijelova pokajanja je preispitivanje. Moramo preispitavati svoja djela svaki dan. Jesmo li zaista na pravom putu, ili pak, možemo li biti opisani kur'anskim ajetom: 'Zatekli smo pretke naše kako ispovjedaju vjeru i mi ih slijedimo u stopu' (Zuhruf, 23). Ovaj ajet je imao namjeru da opiše politeiste, medutim, muslimani treba da nauce da razumiju znacenje stalne procjene stanja. Otuda pokajanje nije nešto što je ograniceno na našu vezu sa Bogom, ono ukljucuje preispitivanje sebe u svakoj stopi i na svakom stupnju života. Zbog toga je samokritika toliko važna. Poslanik, s.a.v.s, kaže: 'Obracunajte se sami sa sobom prije nego što vam se bude obracunavalo'.
Imperativ je da svaki pokret popravlja svoje djelovanje. Treba se zapitati: Da li je naš plan ispunjen? Zašto smo kasnili u njegovom ispunjenju? Šta možemo uciniti da slijedeci put izbjegnemo odgadanja? Ako pokret ima 20 clanova u parlamentu nakon jednih izbora a pet nakon drugih, ne treba li se zapitati, zašto?! Ako se država urotila protiv nas, zašto, kako?! Takav pokret se ne treba naljutiti ako ga zamolimo da ponovo procijeni svoje stanje. Izveli smo takve ponovne procjene (preispitivanja) u našem pokretu, i bili smo u mogucnosti da prstom pokažemo na prilican broj grešaka koje smo nacinili u našem odnosu (djelovanju) sa režimom u našoj zemlji (u Tunisu, nap. M.K) .

Ono što sugerišem je pregršt (zamjerki) komentara koje mogu imati mnogo mjesta za licno razumijevanje. S nekima se možemo složiti ili ne složiti ili dijelomicno složiti.
Moja prva zamjerka tice se strategije islamskih pokreta u ophodenju sa manjinama. Muslimani kao manjine sacinjavaju 45 posto cijele svjetske populacije muslimana. Oni imaju suštinsku vrijednost za islam, jer su oni pioniri širenja islama. Oni, ili ce pomoci da se put pronade, ili u protivnom ce ih nestati. Potpora ovim krajnjim regionima mora biti prioritet prije nego što se desi nestanak. Pogledajte šta se desilo na Balkanu. Za vrijeme Osmanlija, širenje islama je bilo veoma brzo.
Balans medunarodnih snaga nije na strani ovih manjina. One ne treba da prenaprežu svoje resurse i uspostavljaju islamsku vlast. Ovaj zadatak je na zemljama sa muslimanskom vecinom.

Ukoliko bi ove islamske manjine usvojile ideje islamske vlasti koje su postavljene od strane Sejjida Kutba i drugih, u stanju u kojem se nalaze, one bi potpisale svoju vlastitu smrtnu presudu. Uloga koju ja sugeriram muslimanskim manjinama trebalo bi biti jacanje islamskog prisustva u zemljama u kojima žive. Velika je razlika obezbjedivanja prisustva i rada na osnivanju islamske vlasti. Najviše što muslimani koji žive kao manjina mogu ocekivati jeste ucešce u politici. Ustvari, njihov ulazak u politicke vode je ponekad glavni razlog za napetost koju manjine privlace na sebe. Otuda je za njih bolje da se fokusiraju na društveni rad. Politika je arena za drobljenje. Natjecanje za vlast je utrka za moc i uticaj.

Nekada susrecemo primjere da muslimani koji su manjina u zemljama u kojima žive, traže nezavisnost ili odvojenu državu. Naravno, da je to, sa pravnog stanovišta, dozvoljeno, medutim, u realnosti to ne bi trebalo biti isticano. Možemo postaviti pitanje: Da li je zahtjev za neovisnošcu neophodan? Ili, možemo li prihvatiti neki blaži aranžman poput autonomije u pripremi za povratak islama? Takav slucaj je sa zemljama gdje muslimani kao manjina zahtjevaju neovisnost, a te zemlje su još uvijek jake i imaju jak uticaj. Islam ce doci tamo kad bude vrijeme. Otuda, zašto to sprijeciti odvajanjem, posebice ako nezavisnost jednostavno nije izvodiva i ako bi vodila potpunom uništenju muslimanske manjine? Isto tako, neodloživ zahtjev za nezavisnost može pokvariti odnose izmedu muslimanskog svijeta i nacije, odnosno zemlje od koje muslimani kao manjina hoce da steknu nezavisnost. Ako bi muslimanska manjina u Kini jednoga dana zahtijevala, a muslimani nalaze interes u saradnji sa Kinom protiv nekog zajednickog neprijatelja, onda ce muslimani biti suoceni sa velikom dilemom. Islamska nacija ima interes u neizazivanju sukoba sa Kinom, Indijom ili nekom drugom zemljom.

Gdje god muslimani kao manjina mogu živjeti sigurno i slobodno obavljati svoje vjerske obaveze, nezavisnost nije neophodna. Ustvari, traženje nezavisnosti bi moglo biti kobno. Uopceno govoreci, od muslimana koji žive kao manjina se ne zahtijeva da vlast u zemljama u kojima žive bude islamska ili da razmatraju stjecanje nezavisnosti, jer to bi moglo voditi njihovom genocidu i dovesti u opasnost interes cijele islamske nacije.
Druga moja zamjerka je u vezi prioriteta. Da li je naš prioritet društveni rad ili borba za vlast? Ova dva pitanja možda i ne moraju biti uzajamno iskljuciva. Islam ujedno hoce da islamizira i politiku i društvo. Medutim, ako se interesi društvenog misionarskog rada (da'we) suceljava sa politickim interesima, društveni interesi moraju biti stavljeni prije bilo kojih drugih. Dokazano je, da ono što se postigne društveno, mnogo je trajnije i bolje od onoga što je postignuto politickim putem. Suvremeno iskustvo nas je naucilo da stvari koje su postignute kroz državu su brze, ali kratkog su roka, jer ovise o sili. Ali ono što je ucinjeno kroz društvenu aktivnost traje, jer ovisi o ubjedenju (uvjerenju). Ljudska bica ne vole da budu prisiljavana.

Mekkanski velikodostojnici su ponudili Muhammedu, s.a.v.s, vlast, medutim, on je to odbio preferirajuci umjesto toga ustabiljenje svog poziva. Islamski pokret ne smije imati vlast za svoj prvi prioritet. Preuzimanje vlasti ne treba biti najvece moguce dostignuce. Vece postignuce treba biti da ljudi vole islam i njegove lidere. Naša cjelokupna aktivnost je zasnovana na ideji islamske države Omera b. Abdu'l-Aziza koja je trajala samo dvije godine, i na državi hulefa-i-rašidina prije njega. Sjeca li se ko cega iz perioda hilafeta Emevija ili Abassija?
Omer b. Abdu'l-Aziz je bio luconoša, jer je on obnovio poslanicki oblik vlasti. Stvar nije u tome koliko vladate, nego u tome šta ucinite za to vrijeme. Godine Omera b. Abdul-Aziza su ostavile dojam dugovjecnosti na srca muslimana kasnijih naraštaja.
Najopasnija stvar za islamiste je da budu voljeni u narodu prije nego dodu na vlast, a kasnije budu zamrženi.

Treca moja opaska tice se civilnog društva. Islamski pokret treba da ustrajava na razvoju i jacanju civilnog društva, cak i nakon što je država uspostavljena, cak i onda ako islamska država nema kontrolu svega što pod njenu nadležnost potpada. Vlada, odnosno vlast, mali je dio institucija civilnog društva. Ona postoji da jaca i podržava društvo. Mora postojati više institucija civilnog društva, dovoljno da narod nema potrebu za državom. Islamski pokret mora vratiti vlast društvu kroz institucije za obicni narod. Tim institucijama moraju upravljati izabrani ljudi.
Ne treba da postoje ekskluzivne institucije za islamiste. Bolje je imati širu-nacionalnu instituciju gdje se svatko može natjecati za liderstvo. Gubljenje vremena je imati lijeve studentske organizacije itd. Islamski pokret ne bi trebalo da bude ispirka za podjelu naroda. Svi su oni muslimani, medutim islam nekih od njih treba podmladu. cak bi ideje islamskih partija (stranaka) bi trebalo da budu uopcene. Dok je rijec 'islamski' uobicajeno zabranjen, iz politickih razloga, zbog postojanja imenom, islamske partije, to može ustvari biti blagodat. Svaka stranka u kojoj ucešce imaju islamisti mora biti otvorena, narodna stranka.

cetvrta opaska je u vezi sa sadašnjim konfliktom islamskih pokreta i sekularne države. Pokret je izložen zastrašujucim oblicima nasilja i pritisaka. Pitanje je: Kako pokret treba da odgovori na pritisak sekularne države? Da li je državno nasilje opravdanje za 'dešavanje naroda' - narodno nasilje? Postoje mnogi vjerski odgovori na to pitanje. Mnogi od njih ne odobravaju nasilje spram države koja sebe naziva islamskom.
Pragmaticno govoreci, dakako, svi slucajevi gdje su islamisti odgovorili nasilno na državno nasilje imali su negativan rezultat. Navedeno nasilje, bilo islamsko ili neko drugo, nije bilo u mogucnosti da nanese štetu bilo kojem režimu koji je na sceni. Ljevicari i islamisti su upotrijebili nasilje, no to nije nigdje odvelo do u katastrofu, kao što se desilo u Siriji.

Islamski pokret mora djelovati uz pomoc miroljubivih metoda. Mora se kloniti svih formi vojnog djelovanja. To je lekcija koju možemo nauciti od Refah partije u Turskoj. Postignuca islamskog pokreta više puta su bila oteta od strane vojske. Da su islamisti pozvali na revoluciju protiv armije, to bi bila krajnja glupost i katastrofa. Danas islamski pokret u Egiptu prolazi kroz teška vremena, ali njegovi lideri odbijaju da budu zavedeni na put nasilja. Ti režimi žele da islamisti udu u borbenu arenu zbog toga što vlast ima više resursa za to. Nasilje je ono u cemu su se ovi režimi specijalizirali, oni su u tome i inovatori. Arena za islamiste je pamet, a to je ono gdje vladari padaju. Ne bi trebalo dozvoliti da budemo uvuceni u oblast u kojoj ce oni sigurno pobijediti.

Peta zamjerka tice se demokratije. Mnogi islamisti poistovjecuju demokratiju sa stranom intervencijom i nevjerništvom. Medutim, demokratija je skup (set) mehanizama koji garantuju slobodu mišljenja i miroljubivog natjecanja za vlast kroz izborne kutije. Negativan stav islamskih pokreta spram demokratije vraca ih nazad. Nemamo modernog iskustva u islamskoj aktivnosti koje može zamijeniti demokratiju. Islamizacija demokratije je najbliži nacin da se sprovede šura (konsultativno vijece). Oni koji to mišlenje odbacuju ne proizvode ništa drugo razlicito do jednopartijski sistem upravljanja.
Islamisti za to imaju dva primjera: Iran i Sudan. U oba slucaja dešava se potraga za identitetom, traži se moderni islamski model vlasti. Nemamo moderni primjer za sprovodenje islamske vlasti. Nepismeno je tvrditi da je islamski program zgotovljena stvar, zalijepi ga na zemlju i sprovedi. Ne vidim nikakav drugi izbor pred nama nego da prihvatimo ideju demokratije. Može cak biti opasno da ignorišemo demokratiju. cak je, opasnije, za islamski pokret da dosegne stanje u kojem ili ostaje na vlasti ili išcezava. Opcije pokreta moraju biti otvorene da bi time garantovale njegov opstanak. Muslimani su ti koji najviše mogu postici demokratijom, oni bi se za nju morali i najviše zalagati. Oni mogu na vlast doci kad god se održe slobodni izbori. Ovih dana, sekularisti su u manjinskom položaju. Oni imaju problema sa demokratijom. Oni nastoje sprijeciti demokratiju u islamskom svijetu jer bi izgubili. Islamski um se mora uskladiti do mjere kada ce vidjeti stvari u pravom svjetlu.

Amerika, cionisti i sekularisti se boje demokratije u islamskom svijetu. Pa zašto vi, braco u islamu, dijelite sa njima svoj strah? Zašto im pomažete da unište ovu prelijepu ideju (demokratije u islamskom svijetu).
Islamisti moraju shvatiti, da uprkos postignucima islamskog pokreta, vecina u vlasti, jednostavno, ne ide njima u potpunu korist. Vecina u vlasti (kao sredstvo traženja vanjske intervencije) ide na ruku sekularistima. Vladanje bi moglo biti to što islamski pokret ne bi mogao sam obaviti. Možda bi bolja opcija bila da uzmu ucešce u vladi dok god je situacija sa vecinom u vlasti takva kakva jeste. To bi održalo dostignuca koja je pokret vremenom postigao. Jednostavno vladanje bi dovelo islamiste da postanu predmetom velikog javnog pritiska i pažnje te bi ih potom odvelo u izolaciju. Ucinkovitije je da se otvore spram svih politickih snaga i formiraju alijanse sa nacionalnim strankama. Islam se suocava sa prijetnjom cionizma. Islamisti moraju krenuti u potragu za zajednickim tlom kako bi ostvarili dijalog sa nacionalnim snagama, cak i sa onim koje imaju zapadne ali, ne ksenofobicki orijentirane ideje, da bi se tako zajedno suprotstavili prijetnji cionista. Cionisticka prijetnja dovodi u opasnost islamsku naciju i svijet, i prijetnja je vrijednostima, porodici i vjeri. Ona za cilj ima da se riješi svega što je dobro za covjecanstvo.

Moramo raditi na smanjenju konflikata, izmedu islamistickog trenda i drugih politickih trendova u nemuslimanskom svijetu. Molim Allaha Uzvišenog da nam u tome pomogne! '... a onome koji se Allaha boji, On ce izlaz naci, i opskrbice ga odakle se i ne nada'. (Talak, 2-3)
Ovakva obecanja moraju naci mjesta i ostati u našim dušama i u dušama generacija koje ce doci. Sunce islama ce obasjati cijeli svijet.
Moramo potvrditi potrebe za svojim educiranjem o islamu, bogobojaznošcu, redovnim obavljanjem namaza, ucenjem Kur'ana i za iznalazak vremena da osjetimo Allahovo, dž.š, prisustvo u našem svakodnevnom životu.
Moramo vjerovati da bez Allahovog, dž.š, prisustva i pomoci ne možemo donijeti nikakve promjene koje bi osigurale vecinu u vlasti. 'A Allah cini šta hoce, ali vecina ljudi ne zna'. (Jusuf, 21).

* Šejh Rašid Ganuši je voda islamskog pokreta En-Nahda u Tunisu i jedan je od najcjenjenijih islamskih mislilaca današnjice. Nakon dobivanja politickog azila nastanio se u V. Britaniji. Smatraju ga najpragmaticnijim islamskim liderom koji podupire koegzistenciju i saradnju medu razlicitim kulturama.